post Moj1NE DIRAJ MI POST! Nije tvoj. A nije ni moj.

Post je Tvoj, Bože ! Nije moj. I zato mi ga niko ne može uzeti.
Insan misli da je ispravno kako radi i razmišlja. Vjernik nastoji da to uvijek bude dobro, a ako i nije, da što prije uvidi i pokaje se. Da se popravi. Da ne bi ispaštao svoju ljudsku slabost na oba svijeta.

Ispaštanje… Kako čudna riječ ! Nešto što moraš ispostiti. Nešto što si promašio, pa sad kao kefaret ( recimo ) moraš postiti da bi se iskupio. Hmmm…

Slušam šejha Safeta i srce mi odjednom k’o bunar…subhanAllah. Prizor na Sudnjem Danu. Ono, kad staneš pred Džennet, a onda se iskupe oko tebe svi kojima si nekad neku nepravdu učinio. Nekog ogovorio, nekog potvorio, nekog uvrijedio, uznemirio… I taman kad pomisliš da ti je ključ već u rukama, oni odnesoše jedno po jedno tvoje dobro djelo , kao nadoknadu za ono što si ih zakinuo. Sve ti uzeše.Ostane post…Njega niko nije mogao uzeti. Zato što nije tvoj, nego Allahov. “Sva djela čovjekova pripadaju njemu. A post je Moj, i Ja za njega nagrađujem”. Obavijestio nas je Uzvišeni u hadisi kudsiju. I On neće iznevjeriti obećanje Svoje.

Opet ona scena…Taman kad pomisliš da ti je ključ džennetskih vrata ispao iz ruke jer si bankrotirao, post kojim si se štitio od džehennemske vatre, i koji je neotuđivo vlasništvo Allaha azze we dželle, postane ti ključ za vrata Dženneta zvana Er-Rejjan …. Allahu ekber ! Postači ! je li teško postiti ? :))) Ehh…kad bi ljudi znali slast ibadeta…Ne uzmi nam tu slast, Bože ! Neka nam život sladi dok Ti ne preselimo. Dok se Kući ne vratimo. Kući mira… Daru-sselam. Molimo Te, neka nam ključ naših ‘kućnih’ vrata bude i naš post, kao i sva naša dobra djela. I molimo Te…grijehe nam oprosti. Mi smo slabi. Ali Te, i kao takvi, volimo !

O tegobi posta priča najčešće onaj ko nikako ne posti. Kako zna, majka mu stara ? I nemaš ti, kao postač, tu nikakvo pravo da kažeš da nije baš tako.
Tako nam i o reisu i kakav jeste ili nije, ponajviše pričaju oni koji ni na Bajram namaz u džamije ne idu. Neće zbog reisa, bezbeli. Vjera im je u srcu, kažu. A to što je srce u kafani, nema veze, izgleda… To što je u srcu uljuljana Ceca, pored nje zavidnost zbog tuđih meca i što u njem’ od silnih gluposti nemaju mjesta ni vlastita djeca… To je baška, i nije relevantno kad se radi o kritikama i komentarima ko bi i kakav bi trebao biti reis.

“Onaj ko se ne zanima za stanje ummeta, nije od nas !” Neki dan slušam ovaj hadis i bi mi utjeha za ovo moje ‘zabadanje nosa’ u stanje svih nas, ma gdje bili. Skontam da je to, ustvari, samo potvrda mog ummetluka. Allahu hvala, tako sam sretna zbog toga !

Ma, otkud mi srce ovo koje nije u kafani ? Otkud mi misli ove o djetetu nekom, tamo negdje, u planinama Afganistana ? Otkud mi ljubav ova što na plač nagoni me i kad mislim da sam sretna, za svaku onu kovrdžu u kosi djeteta Palestine ?
Otkud mi ovo siktanje na pobjedonosno kliktanje hijena u liku ljudi nad iskasapljenim truplima muslimana Burme ?
Otkud mi, Bože, kuwwet da stomaku svom i ždrijelu žednome kažem da upravo to je sreća ? Da bez tog osjećaja kojim me počastio Stvoritelj moj, ja nikad ne bih znala biti insan.
Ne bih.

Od Tebe mi je, Bože ! Od tebe mi je i misao, i djelo koje je dobro, i namaz moj je od Tebe Milost, i post mi je lijek i radost, jer Ti tako htjede dati ovoj mrvi od ženske duše u tijelu mi već ocrtanom dobranim deverima…Od tebe mi je sjećanje na one prve teravije sa majkom kad sam odlazila preko grada mora i borova, do mesđida u kojem duše su Te u dovama dozivale.

Tamo gdje ljudi ne znaju Ime Tvoje. Tamo mi je još mirisala sedžda . Samo zato što si Ti u pregrštu soli odabrao granulicu jednu da bude od sretnih.

I ovo što Ti sad zahvaljujem, i to mi je od Tebe, Bože.

Pa, šta nas onda spriječi u tome da s ponosom budemo što jesmo, i da ne damo da nam drugi kazuju o tome koga mi, ustvari, volimo ? A volimo Onoga Ko nas voli. I one koji nas zbog Njega vole. Samo takvi dobro čine.

Dio hadisa koji me jako obradovao i prestrašio istovremeno : “…musliman ima u svakoj noći i u svkaom danu dovu koja mu se prima. ” Obradovana sam činjenicom da nema tog slabašnog koji je bespomoćan. Evo mu najjače oružje u ruci ! I nema tog jakog kojem ovo ne treba. Eto mu pokazatelj koliko njegova snaga ima granice !
Šta ćemo mi uraditi sa svojim dovama ovih dana ? Dana u kojima je sunnet kao farz vrednovan, a farz kao sedamdeset farzova u drugim danima ?
Gdje su nam dove ? Gdje su nam srca ? Je li ummet naša porodica ? Je li Bosna naša avlija ? Je li čitav dunjaluk ummeta vilajet, i time naša domovina ?

Daj nam, Bože, da duše svoje zabavimo onim što je dobro, dok nisu duše naše nas zabavile onim što one hoće, a većina njih je sklona zlu ! Smiluj se, Rabbena, na duše naše, ove koje tragaju za tvojim Zadovoljstvom ! ” A i malo naklonosti Allahove bolje je od svega .”

Pretprošle godine umrla mi je Emira. Imala je samo 34 godine. Djevojka… Godinu prije nje umrla mi je Merima. Imala je 38 godina. Majka petero djece. Umrli su mi svi daidže. Sve tetke. Sve amidže. Umiru svi ljudi kojima sam u mesdžidu kao dijete dodavala tespihe i mislila da je to vrhunac pobožnosti… Nestaje moj svijet pred mojim očima. Nestaje mi ramazan, dok mislim da je u mojim rukama.

Sve će proći, Voljeni ! Samo Ti ćeš trajati, i nikom dužan nećeš ostati. Voljela bih da budemo svjesni dok jesmo. Da bivamo dok trajemo. Voljela bih da ummet kao tijelo svoje osjećamo. Da avliju svoju, Bosnu nam lijepu, pometemo. I da je zlatnim ljiljanima s ponosom okitimo, jer oni nisu cvijeće koje se u kakvom ćošku krije.

Utjeha da budeš svakom Koji Te traži. Da svjestan svaki takav insan bude, da s Tobom ima sve, a bez Tebe ništa.

Lijep mi je ovaj ramazanski dan. Pun mi je Tebe i onih koje volim radi Tebe. Allahu moj, Ti mi ih čuvaj ! Ummet ovaj na noge čvrste postavi, da se nad dunjalukom nadvije pa ispravi ! Molim Te, Bože, najljepšu nam ahmediju na glavu tijela muslimana Bošnjaka postavi ! Onakvu, kakvu Ti voliš, i kakva Tebe voli. Allahumme amin !

Amira Ammara Šabić  ("Vasijjet", 2013.)