Želim da popričam s tobom. Želim da zajedno sjednemo i da te saslušam. Slušajući te možda bih pustila i suzu, i ti bi u našoj tišini osjetila da te razumijem. Razumijem da kod te nije sve kako treba. Znala bih da nisi “dobro” premda se u društvu sestara smiješ i veseliš. Znam da bi radije voljela biti negdje drugo i premda u tvom oku ima sjaja, znam da je to samo suza koja nije htjela da se iskrade iz srca...
Da, ti si navikla da prećutiš i kriješ svoje muke. I tako živiš već dugo, pa više niti ne primijetiš. Želim da te uzmem za ruku i kažem ti da će sve biti u redu. Želim da ti kažem da ćeš izdržati, uz Božiju pomoć. I želim da kažem da ja znam... Znam kako je kad se osvrneš na svoj život i pomisliš kako si mogla pasti tako nisko. Znam kako je kad izgubiš volju za dalje. Kad izgubiš volju za svim onim stvarima koje su te nekad usrećivale. Pa više ti nije stalo ni do sebe same. Izgubiš volju čak i da dovu za sebe samu činiš i smatraš da i ne zaslužuješ ništa drugo, osim boli.
Ali negdje u tebi i dalje tinja želja da nekome bude stalo do tebe. Nekoga da vidi tvoje tužne oči i spuštena ramena i da te upita kako si...i da možeš bez ustručavanja reći šta te muči. Da možeš reći kako ti je potrebna pomoć.Znam da je te previše stid da kažeš sve. Možda nećeš priznati kako odgađaš namaze. Možda nećeš priznati kako ponekad nešto ružno pomisliš o svojoj sudbini. Ti misliš da si ti jedina koja je takva i misliš da te niko neće razumjeti. Ali ja te razumijem.
Ne zaboravi, Allahova pomoć je blizu...
Draga sestro, razmisli o slijedećim riječima Allaha, azze we dželle,: “Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: "Kada će već jednom Allahova pomoć!?" Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” Kur’an, El-Bekare, 214.
Neka tvoj duša, draga sestro, utjehu nađe u zadnjem dijelu ovog ajeta: “Allahova pomoć je zaista blizu!” Razumijem da se ti tako ne osjećaš baš uvijek. Pitaš se gdje je nestala slast tvog imana. Znaj da je on još uvijek u tvom srcu. Tu je, pa i kad činiš dovu za nekog bliskog. Tu je, premda više ne učiš Kur’an kao nekada, ali daš sadaku nekom potrebnom znajući da bi Allah s tim bio zadovoljan. I još uvijek se boriš, pa i kad kažeš sebi da treba klanjati namaz, prije nego mu vakat istekne.
Znaj da iman raste i opada. I to je u redu. To je normalno. I to ne znači da odmah trebaš odustati i dići ruke. To samo znači da se trebaš truditi i popravljati. Ako nisi odmah u stanju da sjedneš i proučiš 5 stranica Kur’ana, prouči makar par ajeta. Samo jednu dovu. I nemoj odustati. I sjeti se i riječi Uzvišenog: „A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.“ Kur'an, Ta-Ha, 124.
Zaista je s teškoćom olakšanje...
Znam da si umorna...umorna od toga da budeš tužna i depresivna. I ja ponekad budem takva. Znam kako je kad isplačeš toliko suza da ti se čini da ih ni nemaš više, nemaš više nikakvog osjećaja u sebi. Ali tada čuješ nešto, ili vidiš, ili pročitaš, i dirne te i suze opet poteku. I osjetiš se zahvalnom jer i dalje – osjećaš.
Znam da samo želiš da opet budeš sretna i osjetiš slast vjere. Znam da ti i sama znaš šta bi trebala da radiš, ali se ne možeš natjerati. I znam da ti je potreban neko ko razumije.
Istina je da život ponekad zna biti stvarno težak. Ali to ne znači i da je sve izgubljeno. Ti nisi izgubljen slučaj. I ti nisi sama. Oslobodi se te boli koja te muči. Popričaj s nekim kome vjeruješ. Dopusti tvojim bližnjima da ti pomognu. I nemoj dignuti ruke od svega. Okruži se s vjernicama i svaki dan pričajte i proučavajte vjeru.
Ali nemoj ti samu sebe spriječavati od povratka Allahu.
Slijedeći put kad te pogodi nemar, zastani i sjeti se da je Allah tu. Allah te čeka. Allah te čeka da se Njemu obratiš i zamoliš za pomoć....da Ga zamoliš za oprost, milost i uputu. Tvoje je samo da zatražiš.
Autor: Andrea Ummu Abdullah
Za Sebil.eu preveo i obradio: Nedim Botić
