hijabverzijeU islamu se propisi odijevanja za žene, koji se odnose i na pokrivanje glave i tijela, označavaju izrazom hidžab. 










Hidžab
 – korektno islamsko odijevanje, obuhvata dugi gornji dio i mahramu koja pokriva kosu i čelo, a svezana je ispod brade i pada na predio grudi i leđa. Ženama je ostavljeno na izbor kako će pokriti glavu. U Africi se žene pokrivaju drukčije nego u Egiptu, u Turskoj se pokrivaju drukčije nego u lndoneziji... Zar i mahrama su kao dijelovi odjeće podvrgnuti zakonima i promjenama mode. U različitim vremenima izrađuju se od različitih materijala i boje.

stilovi

1. Odjeća kojom se pokriva tijelo i kosa

Šalovi koji se stavljaju na glavu, preko kose i spuštaju se ispod lica:

Himār: To je ženski šal ili velika mahrama koja se nosi na različite načine, a može se pustiti i preko lica. Predislamska i ranoislamska mahramahimâr – mahrama koja pokriva kosu i čelo, veže se pod bradom i pada preko predjela leđa i grudi. Za javnost i molitvu koristi se dir – žensko odjeća i himâr, a podrazumijeva pokrivanje glave. Vjerovjesnik je nosio i turban – imāma. Žene su nosile izâr ili milhafu – mantil, koji je pokrivao glavu i ramena. Danas mahrama pokriva grudi i ramena.

Džilbab: To je predislamski i ranoislamski šal. Može biti košulja – kamis, ogrtač – ridâ i šal – himâr. To je u islamskoj tradicionalnoj literaturi odjeća koju žene oblače prilikom izlaska van kuće. Tu odjeću, također, imala je pravo nositi slobodna žena prilikom posjete džamiji, ali ne i ropkinja, jer ona na to ima pravo tek nakon oslobađanja. Danas je to široki ogrtač, ponekad i sa kapuljačom.

Nasîf: To je svileno pokrivalo koje se rijetko spominje u predislamskoj poeziji, a u Kur’anu nikako. U islamskoj tradicionalnoj literaturi izjednačava se sa pojmom himâr. U njemu su samo oči ostavljene slobodnima.

Čador: Doslovno prevedeno znači šator. To je tradicionalni crni ogrtač perzijske gradske žene koji je pokriva od glave do pete. Nosio se sa zarom – ruband, peča. Zabranio ga je šah Reza Pahlevi, ali je 1979. ponovo uveden. Čador je u današnjem Iranu, sa svojom konstantom formom od 1979., najbolji primjer kontinuiteta.

chadri9

Čadri/burka: To je dugo i široko platno za prekrivanje žena u Pakistanu, Afganistanu i dijelovima Indije. Kombiniran je od čadora i rubande. Sastoji se iz ogrtača koji dopire do tla, a u prednjem dijelu je zar koji dopire do kukova. On ima mrežicu za oči, a na glavi pokrivku oblikovanu slično kapi.

Melaja je klasična sjeveroegipatska tkanina koja služi za pokrivanje gradskih žena, u Aleksandriji i Kairu, kada napuštaju kuću. Danas se može vidjeti samo u orijentalnim plesovima, melaja – ples umotavanja u tkaninu, ili leff od arapskoga laffa – umotavati.

Hajk: Najvećim dijelom to je bijeli ogrtač u sjevernoj Africi, Maroku, Alžiru i Tunisu.

Abaja: Crni ogrtač na Arabijskom poluotoku, polukružnog oblika bez rukava. Kasnije je imao oblik sličan mantilu, sa širokim rukavima. Koristi se u Siriji, Libanu i Sjevernoj Africi i zove se abâ – ogrtač.

Sitara je dugi pamučni šareni šal za tijelo i glavu, s crnim providnim batikom i šarenim krugovima u predjelu lica. Koriste ga u Jemenu žene nižih slojeva i seljanke.

Šaršaf: Jemenska trodijelna odjeća za žene koja se sastoji od duže suknje s ogrtačem, ogrtača preko glave do kukova i huma – crnog muslina preko lica koji je pretežno znak društvenog prestiža žena iz viših slojeva. Stopala nisu pokrivena.

2. Pokrivanje lica

nikabl






 

 

 

 








 










Nikab
 je opći pojam za “zar" koji se nosi skoro u cijelome islamskom svijetu. Označava ne samo jednostavni zar nego i zar sličan maski koji nose žene na Arabijskom poluotoku, prije svega u Saudijskoj Arabiji. Napravljen je od dvije tkanine koje su tako zašivene da ostavljaju samo mali otvor za oči. Prvobitno je bio namijenjen za donji dio lica. U predislamskoj poeziji nazivan je tanakkub – zar. Pojavljuje se češće tek od 8. stoljeća. Ponekad je i nikab označavan kao burka. Arapski leksikograf iz 9. stoljeća Farra razlikuje nikâb – kada je zar prebačen preko obraza, lifâm – kada zar dopire do vrha nosa i vasvasa – kada su ostavljeni samo prorezi za oči. Materijal je u pravilu bio od pamuka ili vještačkih vlakana. Zabranjen je za vrijeme hodočašća.

Kinā' (mikn’a): To je bilo uobičajeno pokrivanje u predislamskom dobu. Na ovaj način prekrivala se kosa i lice. Zar se mogao pustiti i bio je providan na licu, a nosio se kao izar – mahrama koja visi raspuštena preko ramena. U Sudanu je to tuba od crnog materijala preko ramena, grudi i leđa.

Burka je zar žena beduinki iz centralnoarapskih plemena u ranoislamskom vremenu. Sastoji se od duge trake, najčešće crne i bijele boje, koja je sa strane i preko nosa pričvršćena za traku na čelu tako da nastaje vanjština koja podsjeća na masku. Ima dva duga otvora za pogled – mandjul, gdje su obrazi slobodni, ill uske otvore za oči – muvasvas ili vasvasa u zemljama Zaljeva. Burku ili tarhu danas nose žene na Sinaju, beduinke, gdje je bogato ukrašen novčićima, perlama i drugim predmetima. U predislamskom veemenu ova nošnja koristila se neovisno o socijalnom rangu ili bračnom stanju. Ženske maske od Mameluka do beduina pravile su se od lana ili pamuka. U islamskoj je tradiciji nošenje burkua za vrijeme hodočašća zabranjivano. Burku označava i crnu mahramu koja pokriva usta kod običnih ljudi.
burka

Batalu su zarovi slični maskama od obojenog pamuka, pojačani preko nosa, a mogu pokrivati i cijelo lice, pri čemu oči ostaju slobodne. Boje variraju između zlataste i crvene, do crne.

Lithâm i lifâm su zarovi koje mogu nositi i žene i muškarci. Ne postoje dokazi iz predislamskog doba o ovakvoj upotrebi zara. U Jemenu je lithâm svijetla, ili češće obojena mahrama, koja se nosi preko glave tako da gornji dio pokriva kosu i čelo, a donji dio se može navući po potrebi preko usta i nosa. Neudane djevojke i udane žene koriste ga u svakodnevnici van kuće. Lifâm je poseban oblik zara koji se postavlja preko nosa. Za udate žene u kući to je duga šarena mahrama. Za žene i muškarce se koriste različiti oblici lifâm, a mogu pokrivati i usta.

Boušja je zar sličan maski koji nose muslimanske žene na Arabijskom poluotoku. Slično kao i burku, spojen je tankom trakom sa dijelom na čelu. Uvijek je crne boje, od pamuka ili od vještačkih vlakana. Oznaka boušja upotrebljava se djelimično i za dvodijelni poluprovidni zar, koji pokriva cijelo lice.Peča je staromodni zar, ranije nošen među seoskim stanovništvom u Turskoj. Crne je boje, krut, napravljen od konjske dlake i pokriva cijelo lice. Nosio se sa mahramom - pečom, od lahkog materijala. Držao se lijepom trakom za čelo. Čuva se u mauzoleju Hurrem sultan.

Ruband je zar za lice, perzijskog porijekla, danas veoma rijedak. Sastoji se od dugih bijelih traka koje pokrivaju čitavo lice i veže se na zatiljku preko čadora. U visini očiju ima poluprovidnu tkaninu sličnu burkua/čadri. Najčešće se pravi od pamuka, lana i svile. Riječ ruband upotrebljava se za označavanje izvezenih mrežica na zaru.

Jašmak je često upotrebljavan kao sinonim za zar. To je zar koji se ranije nosio u turskom glavnom gradu i sastojao se iz dva dijela bijele svile, koji su zajedno tako pokrivali lice da su ostajale slobodne oči. Zajedno s mantilom - feradje nošen van kuće.
nikl



























3. Mahrama

Hidžab je islamska odjeća koje podrazumijeva ogrtač i mahramu.

Himar – mahrama koja pokriva grudi i ramena.

Kafijja je arapska mahrama koju upotrebljavaju muškarci, a srećemo je u predislamskoj poeziji.

Bas örtüsü: Kod muslimanki je postojala diferencirana kultura nošenja mahrame, a u nekim regijama postoji i danas. Žene mogu imati 40–50 mahrama različitih boja, tur. bas örtüsü, sa sasvim različitim ukrasnim trakama, tur. oya, koje djelimično i same izrađuju. Ne samo da se nose u različitim prilikama, nego u kombinaciji sa oyama i načinom njihovog vezivanja saopćava se trenutno stanje.

Dupatta je šal koji dolazi iz Pakistana i Indije, a stavlja se preko glave u Emiratima, Omanu i Sudanu. Sličan je imami – turbanu, šalu koji se stavlja preko glave i ramena.

Garguš je kapa za male djevojčice ispod deset godina. U Sudanu ga nose preko glave i ramena i pričvršćuju iglom.

Tailasân je najprije bio znak ranga, potom dio odjeće koji su nosili učenjaci prava i časni ljudi preko turbana. Pokriva zatiljak kod muškaraca.
_______________________________________________________________________________

Iz knjige: Mahrama ili zar (Historija kulture jednog orijentalnog fenomena), autora Hannesa D. Galtera

Za muslimanku.org pripremio Admir Ćomić