četvrtak, 23 Novembar 2017

ljubavvIslam se dobro pobrinuo za ženu. Sačuvao ju je od svih pokušaja oskrnavljenja njene ličnosti, njenog dostojanstva. Islam je dao ženi posebno, visoko mjesto u porodici i društvu. Samo jednom Omerovom, radijallahu anhu, rečenicom se može uvidjeti vrijednost žene muslimanke:  “Žene odgajaju polovinu društva u svom krilu, a same čine drugu polovinu.”

Jedina ispravna ljubavna veza jeste brak.

Allahova je to volja i Njegovo naređenje. Gospodar zna šta je štetno a šta dobro po Njegovog roba. Ne oholimo se zabludama koje nam se serviraju.

Nisam jedina koja se zapetljala u mreži sopstvenih emocija tragajući za onim jednim čistim – osjećajem pripadnosti. Nisam jedina koja je „tražeći“ princa na bijelom konju ostala zatočena u dvorcu ozlojađenosti. Allahovom milošću dobila sam dvorac smiraja – islam.

Ne mrštite se sestrice na ove moje riječi srca. Ne pišem iz hira ni radi hvale, već rad’  Allaha, sa čijim vas imenom volim.

Rijetke su one koje su svoga princa našle od prve. Mi ostale smo lutale od jednog do drugog i u tom lutanju gazile smo trnovitim stazama razočarenja, patnje, straha… Trebaju li nam ovi osjećaji, kad nam je Uzvišeni Gospodar već odredio srodnu dušu? Davno.

Tad nismo znale da je jedini pravi oslonac kod Allaha. Ali, sada to znamo. I čuvajmo to. Allah nas voli. Neizmjerno. Zato nas je s našim rođenjem sačuvao svih zala, a mi smo nekako sve vrijeme hrlile njima. I opet smo sačuvane. Allahovom voljom.

Čemu briga? Kada se Allah brine o svemu. Svakoj pojedinosti. Sveznajući. On potvrđuje obećanje i daje sigurnost. Sve pazi i prati. Rješava i otvara. Pazi i izdržava. Branitelj. Znamo da napuštene biti nećemo, i kad nas svi sa dunjaluka ostave. Imamo Gospodara Arša. Gospodara Arša! Njemu je dovoljno samo se dovom obratiti. Zamoliti Ga. Allahu ekber. Praškice smo a Njemu smo bitne.

Ipak, zaboravimo ovo, za trenutak, i upustimo se. Nazivamo nešto ljubavlju, a ništa je naspram ljubavi El-Veduda. Pustimo da budemo obmanute, iako sve dobro vidimo. I opet, iznova. Jedina je šteta ovdje naše vrijeme uzalud potrošeno. Za koje ćemo sigurno biti pitane.

A tek potrošene emocije…

Ničeg dovoljno. Ni samopoštovanja. Ni dostojanstva. Ni samopouzdanja. A ni ljubavi prema onome koji ju je zaslužio. Prema onome kojeg nam je Allah odredio.

Zamke su to šejtanske. Zamke dunjalučke.

Slobodom smo nazvale sve što je čistoj duši zatvor. Oslobodile smo se okova okovima. I šejtana smo prokletog za prijatelja uzele. Sve svoje odaje smo mu dostupnim učinile, ni tijela više ne skrivamo, njemu se uljepšavamo. Šejtan je to. Proklet od Allaha, zanavijek. Pa i bolje je od nas zavarao. Uljepšavao zabranjeno. Pronašao je najslabiju tačku našu. Ljepotu. Dar od Allaha Uzvišenog. Šaputao je da lijepo treba da se pokaže svima. Eh, zašto umjesto kože ne pokazasmo lijepu pamet.

Voljena, sad znaš da nisi zaboravljena niti napuštena. Samo si sačuvana. Od pogleda. Dodira. Od dunjaluka. Ne tuguj. To tvoje “zarobljeništvo” zna se za koga je. I ništa nisi propustila. Umjesto izlazaka izabrala si ostanak. Uz Gospodara. Knjigu Njegovu. Suze tvoje zbog kajanja prosute bolje su nego one čiji razlog ne znaš. Uspravno stojiš naspram dunjaluka. Hrabra. Postojana. Spokojna. Nezaustavljiva. Cijeli svijet držiš u rukama jer znaš da ruke pružaš Jedinome, Vječnome. I doviš za onoga koji ti je hajr. Koji će te rukom svojom do Dženneta dovesti. Inšallah.

I ne zaboravi da „onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća.“ (Lukman, 22)

 Suada Husić