srijeda, 13 Decembar 2017

brak88











Čitam o tlu... Vraćam se u četvrti razred osnovne škole, lekcije iz prirode i društva. Toliko mi je tad sama ta priča bila monotona i dosadna, a sad sebe nađoh kako “kopam” po starim, osnovnim znanjima i pravim vezu između svega toga. 

 Postoji osnovna podjela tla na plodno i neplodno. 

Crnica je najplodnija. Ima dosta humusa u sebi, rastresita je i pogodna za sadnju žitarica. Sve na njoj uspijeva bez nekih dodataka, đubriva naprimjer. 

Nadalje, tu je crvenica, pogodna za zemljoradnju, ali se insan oko nje mora više potruditi nego oko crnice. 

Zatim, ilovača. Teško je obradiva, iako dobro zadržava vlagu. 

Glina, ona je za pravljenje predmeta, ne služi ni za obradu ni za sadnju. 

 “A žene vaše su njive vaše...” 

 Na kojem li se tlu, od spomenutih, nalazi naš brak? Šta li to, konkretno, muževi rade, kako obrađuju “svoju zemlju”? Da li su njihove žene crnice ili su gline ili...? 

Da li obrađivači vode računa o svojim njivama, da li im prilaze sa dosta nježnosti, pažnje, milozvučnosti u obraćanju, darežljivosti, divnim riječima koje prave najljepše simfonije, pa iz tih simfonija rastu najljepši plodovi (ljepotice – sretna žena u braku je prelijepa žena, ona sjaji, odiše, i ostavlja prelijep trag i dojam s kim god dođe u konverzaciju; dobre kuharice – ako se pohvali za svoje kulinarsko umijeće, ta će danonoćno tražiti kuharske novitete da očara muža; dobre odgajateljice – sretna žena će, svojom pozitivnom energijom i raznim pedagoškim saznanjima, odgojiti takve generacije svojih potomaka da će se pisati o njima i služit će za primjer).  

Da li je moguće da u vrtu koji se ne obrađuje, koji se zapusti, uspije ikakav plod? Ne, čovjek se mora truditi svaki dan, njegovati svoju njivu uz ogromnu ljubav, znoj, a nekad i krv, jer popucaju žuljevi od pustog kopanja. 

 Danas, u ovom izvitoperenom vaktu, žene više nisu plodonosne njive. Žene su poput neplodnog tla, a muškarci se ne trude da to tlo oplemene, kultiviraju. Takve žene propuste život, životareći ga, neispunjene, umru u maštariji “kako je biti crnica, najplodnija na dunjaluku, najvoljenija, najbitnija, najveća u očima”.  

Danas, žene vape za zehrom ljubavi, za nespominjanjem poligamije u smislu emocionalne ucjene, za pažnjom, ružom, tratinčicom, za “ljubavi, volim te”, za sjajem u očima kad se pogledaju... 

Danas... 

Njivā crnicā sve je manje. 

Azra Durmić-Begović