četvrtak, 21 Juni 2018

love bookVjenčali su se i živjeli zajedno tri mjeseca, a onda dolazi poziv na mobilizaciju i Faruk mora otići.

Ostavio joj je 3.000 dirhema (srebrni novac). ''Čuvaj ovo neka ti bude tri mjeseca, dok se ne vratim.'' 

Tada je vojnicima trebalo tri mjeseca da odu i da se vrate.

Ostavio joj je još i jedan kovčeg sa 30.000 dinara (zlatni novac). ''Nemoj to dirati. To ti je emanet naredna tri mjeseca.''

Prošla su tri mjeseca. Tada je shvatila da je trudna. Prošlo je šest mjeseci. Prošlo i devet. Rodila je dječaka. Prošla je godina. Faruka nema. Prošla godina i po. Dvije. Dvije i po godine. A njega nema. Jedan čovjek se vratio sa ratišta i rekao da je vidio Faruka kako gine. Tada nije bilo ni pošte, ni telefona, ni interneta. Nije se mogla čuti sa njim niti provjeriti u kakvom je stanju.

Kada je shvatila da je Faruk mrtav, ona otvara kovčeg sa zlatnim novcem. Sve do tada je poštovala dogovor i nije ga dirala. Živjela je sa onih 30.000 dirhema, umjesto tri mjeseca, skoro tri godine! Više nije imala novca. Morala je otvoriti kovčeg.

Prošlo je trideset godina! U dalekoj Kini, na granicama tadašnje muslimanske države, u jednom vojnom kampu, jedan vojnik stražari. Radi ono što se naziva ''ribat''. 

Posmatra nebo i razmišlja. Prošlo je trideset godina. Imao je ženu. Šta je sa njom? Da li je živa? Da li se ponovo udala? Trideset godina je proveo u borbi na Allahovom putu i nije poginuo. Nije mu se dalo nazad. Ljubav prema Allahu, dž.š., i želja za odbranom muslimanske države su bili jači od ljubavi prema njegovoj dragoj Suhejli. Međutim, sada više nije onaj živahni mladić. Sada je zreliji. Misli o dragoj Suhejli su ga obuzele. Jednostavno, više nije mogao izdržati. Tražio je dozvolu da se vrati kući. Da vidi svoju hanumu, ako je živa.

Dobio je dozvolu. Skače na svog konja i juri nazad za Medinu. Što je bliže, srce mu jače udara. Prolazi kroz Perziju Putem svile, prolazi kroz Irak. Što je bliže, sve je luđi. Obuzimaju ga ponovo misli. Šta ako nije živa? Šta ako se ponovo udala?

Stiže u Medinu. Prije nego se, lud od ljubavi, vratio svojoj hanumi, Faruk se sjetio da je Poslanik, a.s., po povratku sa puta uvijek prvo svraćao u džamiju i klanjao dva rekata, pa tek onda išao kući. I on je svratio. Klanjao je dva rekata. Međutim, saznao je da je i ikindija blizu, pa odluči da klanja i ikindiju prije povratka kući. 

Dok je čekao ezan, gledao je velike grupe ljudi koji su u halkama sjedili i slušali predavanja uleme. Jedan alim mu se posebno svidio. Bio je to šejh Abdur-Rahman. Najučevniji čovjek tog vremena.

Klanjali su ikindiju, a onda je Faruk požurio svojoj kući. Kad je stigao kući, primjeti da neki čovjek ulazi unutra. Sav u bijesu, ne gledajući o kome se radi, on zagalami: ''Hej, ovo je moja kuća!'' Onaj drugi isto viknu: ''Ovo je moja kuća!'' 

Počeše se svađati, a ljudi priđoše da ih razvade. U kući je sjedjela jedna stara žena. Kada je čula glasove pomisli: ''Da li je to moguće? Je li to moj Faruk?'' Pokrila se i izletjela napolje. Kada ga je ugledala, povika: ''Ovo je moj muž Faruk! Ostavite ga na miru! Otišao je u rat prije trideset godina i tek se sad vratio.''

Ljudi shvatiše šta se dešava. Počeše plakati, a Faruk i Suhejla se zagrliše i uđoše u kuću. Pričaju, šale se, plaču. ''O Faruk, toliko sam starija od kada si otišao. Više nisam mlada i lijepa.'' A on veli: ''Za mene si najljepša žena na svijetu.''

Kada se sve smirilo, Faruk se sjeti: ''Suhejla, ostavio sam ti u amanet kovčeg sa 30.000 dinara. Šta je sa njim?'' 

Suhejla odgovori pitanjem: ''Jesi li bio u džamiji? Bio si, zar ne.'' ''Da, bio sam.'' – odgovara. ''Jesi li primjetio šta?'' – pita ona, a on veli: ''Jesam. Veliki broj učenjaka i puno znanja.'' ''Jesi li vidio ikoga posebnog?'' – pita ona, a on veli: ''Jedan se jako isticao.'' ''Šta bi dao da budeš taj čovjek?'' – pita ona, a on veli: ''Dao bih sve što je potrebno da budem tako učen.'' ''Da li bi dao 30.000 dinara?'' – pita ona, a on veli: ''Dao bih. Sigurno bih dao.'' ''A šta da je to tvoj sin?'' – pita ona, a on veli: ''Dao bih i više od 30.000 dinara.'' A ona veli: ''E pa, to je tvoj sin. Abdur-Rahman.''

Tada Faruk poče da vrišti od sreće. Zovnuše Abdur-Rahmana da uđe. Tek tada je Faruk shvatio da je onaj čovjek sa kojim se svađao, ustvari, Abdur-Rahman. Zagrlili su se i počeli plakati. 

Među onima koji su zajedno sa njima (pred kućom) plakali bio je Imami Malik, osnivač Malikijskog mezheba.