subota, 20 Oktobar 2018

srebreicaNiko od nas ne želi se sjećati ratnih dana i doživljaja, ali, htjeli mi to ili ne, ti dani su duboko uklesani u nama i ostat će tu zauvijek. Ponekad se čini kao da su prošlost i da smo se dobro otrgli, a onda shvatimo da će naša prošlost uvijek biti naša sadašnjost i naša budućnost.

Za sve koji žele pročitati jedan od mojih ratnih doživljaja i možda dobiti inspiraciju da napišu svoj, da se pamti i nikad ne zaboravi...






Sjene prošlosti

U narodu se govori kako vrijeme liječi rane i donosi zaborav. Čekajući zaborav, nadajući se nekom boljem i bezbolnijem sutra, na prepad shvatih da je prošlo već dvadeset godina a da u meni rane podjednako žive i da zaborava nema, niti za jedan tren. Čovjek se samo nauči živjeti s potisnutim bolom i sjećanjima, koji neprestano razaraju dušu, a onda ponekad iskričavo izrone iz tmine potiskivanja, da uznemire sve ovdašnje, što opet posve čvrsto dokazuje da su rane od preživljenog uvijek tu negdje, u dubini duše, potisnute tek toliko da omoguće preživljavanje. Ponekad, opet, osjetim zastrašujuću prazninu u sebi i čini se kao da se sve to nekom drugom dogodilo. I baš tad znam da bih trebala mnogo osjećati, ali ne osjećam ništa, osim puste praznine u sebi.

Dvadeset godina poslije rata i golgote koju smo preživjeli, miljama daleko od Bosne i u potpuno drugačijem svijetu i životu od onog kakav smo živjeli tih godina, ono preživljeno još uvijek oblikuje mnoge živote, pa tako i moj.

Hodajući putem od Pećišta, mjesta mog bezbrižnog djetinjstva, do Potočara; putem kojim je cvjetao život pun radosti, svakim danom iznova, sve do kobnih devedesetih, osjećam tako duboku tugu, uronjenu u još dublju tišinu od koje se koža ježi. Srećem tek pokoje poznato i meni tako drago lice. Prolazeći pored mezarja nevinih i mučki ubijenih, čitam uklesana njihova imena u hladnom kamenu nad kaburovima. Prepoznajem imena svojih prijatelja kojima je život prekinut samo zato što su se tako zvali. Pogled mi zastade na bijelom kamenu nad kaburom drugarice iz djetinjstva i čitam, po ko zna koji put: “Senada Buljubašić, rođena 1979, ubijena 1992”. Ne znam zašto, ali mi uvijek prisjećanje na njenu kobnu smrt nesvjesno u uši nanese stihove pjesme “Na cesti petrovačkoj” koju smo kao đaci morali napamet znati i stih koji kaže: “...u snijegu mrtva Marija, mamina kćerka jedina”. I Senada je bila mamina kćerka jedina, kojoj život zločinci uzeše, nikome dužnoj i ni za što krivoj. Dvije kobne smrti, dva nevina djeteta, a tako velika razlika. Marijina tragedija postala je legenda, koju smo svi napamet morali znati, da bismo školu uspješno završili, dok se Senadina pokušava sakriti, proglasiti lažnom i odnijeti u zaborav.

Gledajući u njen mezar, ispuni me neobjašnjiva tjeskoba i tijelo mi obuze jeza. Više nisam sigurna ni gdje sam, niti da li sam uopšte budna. Osjetih da sam maločas, hodajući prema mezarju, putem svoga djetinjstva, među licima koje sam usput sretala, prepoznala i njeno lice, i ne samo njeno, nego lica svih onih koje sam poznavala, a čija imena sad čitam uklesana na kaburskim nišanima.

Shvatam da ja tu ne pripadam i da moja duša, kojoj su ti ljudi tako mnogo značili, želi da bude tu i da ponovo gleda one koji su bez pozdrava otišli, ni sami ne želeći to. Ipak ono nešto jače od mene, što vjeruje da su oni zauvijek otišli na istiniti svijet, a ja ostala u ovom lažnom, stvara u meni jezu, tako jaku, da od nje počinjem stravično vrištati.

Ne znajući gdje sam i šta se ustvari dešava, čujem svoj vrisak koji me razbuđuje, ali još uvijek drži u potpunom strahu koji sam u snu doživjela.

Vraćajući se iz sna u javu, shvatam da je to bio samo još jedan isti san, san koji sanjam sve ove godine od dana kad je Senadu ubila granata, samo pet minuta nakon veselog razgovora sa mnom i obećanja da ćemo sutra opet negdje zajedno biti.

Bijah ljuta što je tog dana bez mene na ispašu odvela kravu koja je bila skoro jedini izvor prehrane u ratnim danima. Čekala sam je ispred kuće znajući da će uskoro proći tim putem, smišljajući način da joj pokažem koliko sam ljuta.

Ugledavši je kako se približava, primijetih njen uobičajeni osmijeh, ali ovoga puta pun izvinjenja i opravdanja što je otišla bez mene. U prolazu, bez zastajanja, rekla je: “Sutra ćemo ići zajedno”, i to je jedino čega se sjećam. Znam da smo razmijenile još nekoliko rečenica koje su se zauvijek izbrisale iz mog sjećanja. Zatim je produžila putem koji vodi do imanja njenih roditelja, a ja sam, ne osvrćući se, ušla u kuću.

Neka čudna i neobična tišina osjećala se cijelog tog dana. Samo momenat kasnije, muklu tišinu prekinuo je veoma jak udar granate i tako snažan odjek detonacije da mi se činilo kao da je granata eksplodirala baš u mojoj sobi. U panici sam istrčala napolje, a zatim utrčala u drugu kuću koju smo koristili kao sklonište od granata. Napolju se čula stravična vriska ljudi koji su se u tom momentu nalazili u blizini i po tome se dalo naslutiti da ima mrtvih i ranjenih.

Stiskajući glavu u jastuk, pokušavala sam da izbjegnem užasnu realnost koja se odigravala oko mene. Sljedeće što sam čula zauvijek je obilježilo moj život.

Senadin brat, ranjen u ruku, trčao je putem vrišteći: “Senada je ranjena, možda je i mrtva!”

Bol ili strah, ne znam šta sam jače osjetila čuvši njegove riječi. Iako su granate i dalje padale jedna iza druge, moj je otac otrčao do mjesta gdje je Senada ležala, u nadi da je još živa i da će joj moći pomoći.

Te noći nam je neopisivo tužnog izraza lica, crnog od bola koji je doživio tog dana, jedva izgovarajući pričao: “Kad sam je ugledao, bila je u poluležećem položaju. Plakala je i pokušavala da ustane. Prišao sam joj i upitao je: ‘Seno, sine, što plačeš, gdje te boli?’ Kad me je ugledala, osmjehnula se, očito je bila sretna što sam tu. Pokazala mi je ranu koja je bila pored samog srca. Vidjevši ranu i veliku lokvu krvi ispod nje, znao sam da su joj to posljednje minute. Tješio sam je. Rekao sam da ćemo je odvesti do bolnice, da joj previju ranu i da će biti dobro. Stavio sam joj glavu na svoje krilo i pokušao da je podignem, jer je teško disala. Pokušala mi je još nešto reći, ali je samo uzdahnula i zatvorila oči.”

Senada je bila kćerka jednog od njegovih najboljih prijatelja. Gledao ju je kako odrasta, a sada je, držeći je na rukama, bespomoćno gledao kako sa svojih samo trinaest godina ispušta dušu.

Nije je mogao sam nositi, tako da nije imao izbora nego je ostaviti na mjestu gdje je bila. Granate su sve vrijeme eksplodirale u njegovoj blizini. Trčeći do kuće njenih roditelja, koja je bila udaljena nekih petsto metara, sreo je njenog oca koji je čuo od sina da je Senada ranjena. Da bi ga sačuvao bola koji bi doživio vidjevši njeno beživotno tijelo na putu, moj otac ga je zaustavio i vratio kući.

Iako su iz kuće njenih roditelja dopirali bolni krici, ne želeći prihvatiti stvarnost, ja sam se još uvijek nečemu nadala, nekom čudu. Sjedila sam pored vrata, osluškujući šta se dešava. Učila sam sve dove koje sam znala, moleći Boga da čujem da je samo ranjena, a ne mrtva. Nedugo poslije, čuli su se teški koraci i šapat grupe ljudi. Istim putem kojim je samo malo ranije hodila Senada, vesela i puna života, zamotano u deku nosili su njeno beživotno tijelo. Riječi ne mogu opisati bol u grudima koji sam osjetila gledajući taj prizor. Stanje koje razara, iz kojeg želiš pobjeći, ali prosto nemaš kuda. Ne sjećam se da li sam plakala ili sam od straha i boli u potpunosti zanijemila. Sjećam se samo da sam silno htjela otići do njene kuće, ne bih li je još jednom vidjela, ali mama mi nije dozvolila.

Te noći ležala sam u krevetu zamišljajući njeno tijelo na sredini sobe, okrenuto prema kibli i narod koji se okupio da bi porodicu utješio; njenu majku kako plače, oca koji je svoju kćerku jedinicu volio više od bilo čega. Zamišljala sam i njena dva starija brata, Elvira i Senada, slomljene od boli i straha, od stvarnosti koju ne mogu promijeniti. Mezarje pored kojeg smo svaki dan prolazile u strahu idući prema školi i nazad, sutra će postati dom njenog tijela. Zamišljala sam gdje će biti njen kabur, da li do puta ili do potoka? Ipak sam željela da bude do puta, jer je do potoka izgledalo strašnije. Moj dječiji mozak nije razumijevao da nju više nije strah i da je i ona sada jedna od onih koji leže u mezarju. Pokušavala sam mrtvu da je zaštitim.

Ne znam kada sam zaspala. Sjećam se da sam otvorila oči i ugledala svoje roditelje kako u panici pokušavaju da me probude pitajući me šta sam sanjala. Nisam znala šta se dešava. Rekli su mi da sam vrištala tako jako da je komšija čuo i dotrčao da vidi šta se dešava.

Nakon toga roditelji su odlučili da brat Adis i ja moramo otići neko vrijeme živjeti kod sestre Merse koja je živjela sa porodicom na Vidikovcu, mjestu nadomak Srebrenice, gdje je bilo malo sigurnije od granata.

Da bismo izbjegli granatiranje, krenuli smo rano ujutro koristeći put na kojem je Senada dan prije poginula. Ne razmišljajući i ne znajući tačno mjesto na kojem je ubijena, pred nama se ukazao trag krvi na putu. Taj zastrašujući prizor bio je još jedan šok koji sam doživjela.

Živjela sam na Vidikovcu oko mjesec dana. Skoro svaki san bio je sljedeća epizoda iste noćne more. Skoro svake noći sam vrištanjem budila ukućane iz sna. Mnogo sam razmišljala o Senadi. Imala sam jaku želju da posjetim njen kabur, a istovremeno sam bila sretna što sam daleko od mezarja. Noćne more me nisu napuštale i, evo, sada dvadeset tri godine kasnije, daleko od svega još uvijek su tu. Ne daju mi mira. Uistinu mnogo rjeđe nego ranije, ali još uvijek na neki način djeluju na moj život i oblikuju moju svakodnevnicu. Više i ne plačem, ili veoma rijetko. Mnogi kažu da čovjek odrveni ili okameni, a ja bih rekla da se čovjek potroši, postane prazan, odunjaluči se. Saživi se sa bolom koji postane dio njega. Ponekad se čini kao da ne bismo ni znali živjeti drugačije. A onda, ponekad, navali sva težina boli na pleća pa zaplačem. Navale se osmijesi moje Senade koja je htjela živjeti, školu završiti i mati postati. Navali se teret svih Senada čije živote ugasiše ni dužne ni krive. Marijina pjesma kaže: “...zagrmi tata iz velikog topa, pomlati tuđe gadove, zabubnjaj braco iz mitraljeza mrtva te sestra zove. Osvetu vapije dijete...” Senadin babo ne može zabubnjati i osvetiti svoju jedinicu. Četnički zlotvori mučki ga ubiše na Putu smrti iz Srebrenice do Tuzle, devedeset i pete godine. Njena braća istim putem ne preživješe. Samo jadna mati ostade sama, da pati i da se ničemu drugom osim smrti ne nada.

Često se sjetim Senadine majke i zamišljam kako sjedi ispred kuće i cigaretu za cigaretom puši. Gleda u dim koji se ispred nje vije i u dimu oživljava slike prošlosti, slike onoga što je imala, a sada više nema: svoje kćerke, dva sina i muža. Ne znam da li bi je utješilo kada bih joj rekla šta mene tješi i šta mi daje snagu za Senadu i za sve kojima život zlikovci uzeše. Tješi me spoznaja da je Allah, dž. š., jedini Pravedni Sudija i da će zlikovcima On najbolje presuditi. Tješi me spoznaja da će Senada i svi naši nevino ubijeni najljepše mjesto u Džennetu dobiti. Tješi me spoznaja da je dunjaluk samo test, a da pravi život počinje tek preseljenjem na ahiret.

Vjerujem da je dragi Allah svim žrtvama pripremio mjesto u najljepšim džennetskim baštama, a da će dušmani zasluženom kaznom biti kažnjeni. Molim Ga da olakša srca i duše svih nas koji ostadosmo da svjedočimo o nepojmljivom genocidu nad nedužnim dušama. Amin!

Enisa Osmanović Mujčić