četvrtak, 28 Mart 2024

muslima95Allah mi je svjedok da volim svaku sestru muslimanku i da imam lijepo mišljenje o njoj, taman se ne složile ni u jednom mišljenju...  Ali, voljeti nekoga ne znači zatvarati oči pred onim čime Allah nije zadovoljan i stoga želim ukazati na jednu pojavu koja je u zadnje vrijeme primjetna kod nas pokrivenih muslimanki i koja me malo muči i boli...








Skoro na svakom koraku možemo vidjeti da veliki broj Allahovih robinja, ponosnih mu’minki, vjernica, koje je Milostivi odabrao da samom svojom pojavom budu najbolja da’va – boluje od kompleksa niže ili manje vrijednosti.

Sve više težimo tome da budemo poput onih koje su ostavile i zaboravile Allaha i koje Mu ne žele biti poslušne. Pa tako naša odjeća više ne liči na odjeću istinske mu’minke, nego više na odjeću neke pjevačice u helankama, samo sa turbanom na glavi (Hanka Paldum style).

Vidim muslimanke koje svojim ponašanjem žele pokazati i dokazati da su one savremene, savremene na način kojim Allah nije zadovoljan i kojem nas naš Poslanik, alejhis-selam, nije podučio.

Želimo biti prihvaćene od onih koji su zaboravili Allaha, pa ih oponašamo koliko god možemo, zaboravljajući da Allah srca ljudi okreće kako On želi, da nas ljudi vole ako On to želi, i da nas ljudi vole onda kada nas zavoli On, Najmilostiviji.

A onima koji ne vole Allaha ništa ne predstavlja to što mi imamo uske hlače ili himar, njihova mržnja se ne mijenja i dokaz za to jesu naše mrtve i silovane sestre prije dvadeset pet godina od kojih je bio mali broj onih koje su imale hidžabe.

I stalno se mi nešto ustručavamo i ustežemo, misleći da nećemo biti prihvaćene zbog hidžaba.

A šta je mene briga hoće li me prihvatiti oni koji ne vole moga Gospodara?! Šta je mene briga šta će mi reći oni koji su ovaj svijet stavili ispred Dženneta?! Šta me briga hoće li neko pomisliti nešto loše o meni zbog moga hidžaba?!

Ma ja ponosno hodam ovim dunjalukom, sretna što me Uzvišeni odabrao i počastio uputom, ponosno koračam Allahovom zemljom i nijedne sekunde ne marim na poglede ispod oka.

Moja kćerka Merjem nosi hidžab od prvog razreda osnovne škole. To je bila isključivo njena želja i ona je bila spremna da se bori sa nama da bi došla do svoga cilja. Naravno, podržala sam svoju kćerkicu spremna da stanem protiv cijelog svijeta, onako kako se od jedne majke i očekuje.

Zanimljivo je to da mi niko od onih koji ne praktikuju vjeru nije rekao nijednu riječ protiv toga, štaviše, tepaju joj, dive joj se, slatkiše joj kupuju, gdje god se pojavi, prihvaćena je posebno, elhamdulillah.

Jedine koje su imale nešto reći protiv bile su upravo moje pokrivene sestre u vjeri.

“Mlada je, kako će, nije trebala još... Jooooj, jest mi je žao...”

Čak su i njoj znale u oči govoriti i savjetovati je: “Nemoj ti još, malena si, poslije možeš!” Ona bi mi se poslije žalila i u suzama pitala zašto joj tako govore kada ona voli hidžab i da bude pokrivena.

Zbog koga? Zašto? Ko je vrijedan toga da se ja ustručavam kao muslimanka hodati zemljom koju je Allah radi mene stvorio?! Ma nema ga i nije se rodio! Moj hidžab je nešto najvrednije što mi je dato od Allaha. Sve blagodati došle su mi uz hidžab. I ne želim da svoj hidžab prilagodim i iskvarim taman mi svi ljudi zbog toga povlađivali i hvalili me.

Ima nešto što sav novac, nijedna karijera i nikakvo blago ne mogu platiti.

Ima Jedan koji će meni platiti za svako odricanje.

Ponosna budi, i ne prilagođavaj se nikome onako kako tvoj Gospodar nije zadovoljan!

Ummu Sara Žužić