petak, 20 Septembar 2019

burek

“Djeco, šta ćete za iftar?”, moje već uobičajeno pitanje u prvom ramazanskom danu koje upućujem svojoj djeci, svojim postačima.

“Pa zna se, mama, burek”, odgovaraju mi uglas.

Burek, eh, nema ramazana a da mi spominjanje bureka ne probudi sjećanje...

Vrijeme neumitno prolazi i ostavlja za sobom sjećanja, duboko zapretana u našem srcu. Nekada ih treba izvući iz sehare sjećanja i podijeliti s drugima, da iskoriste priliku koja im se pruža dolaskom ramazana.

Godina 1997. sada već tako daleka. Moj prvi ramazan, prve teravije, prvi iftari. Duša kao da lebdi... Nikad više, čini mi se, ljudi nije bilo u džamijama, na teravijama, kao da su svi postili. U zraku se osjećao miruh ramazana, smirenost se spuštala u srca... Neopisivo. Slušala sam sa čežnjom priče o iftarima prije teravije, slušala kada je ko pozvan na iftar i gdje, o iftarskim soframa... Imala sam osjećaj kao da postoji još jedan život koji drugi žive, uz ovaj u kojem i ja živim s njima. I sjeta bi obuzela moje srce kad bih pomislila na svoj iftar koji se odvijao u mučnoj atmosferi: nervoza, bijes, srdžba zbog toga što u kući jedan član porodice posti. Rat je nedavno okončan, neimaština još uvijek prisutna. Nas troje djece željni svega. Ramazan polahko prolazi, skoro upolovio. Uz nepodnošljivu atmosferu i psihički pritisak, nisam ni mislila o nekim posebnim jelima zaiftar, bilo je dovoljno da se ima šta pojesti. U kući ima brašna, elhamdulillah, ali nestade ulja. Otac, znajući da postim i odlučan da to prekine, umjesto flaše ulja donese kući teglu svinjske masti. Eh, šta sad napraviti od brašna za iftar... i za iftare do kraja ramazana. Kako smo imali kokoši, bilo je i jaja, koja bi se jedva dočekala i odmah pojela. Kako bi se koji obrok spremio, odmah bi se i pojelo, jer se nije moglo količinski puno praviti, a i puna nas kuća. Ništa nije ostalo iza ukućana. Zakuham jufku za pogaču i umjesto uljem, posipam je umućenim jajima. Kad ispekoh, naraste poput torte... Kako slasan iftar. I tako iz dana u dan, krompir iz rerne, pogača sa jajima... Najukusniji iftari, slasni... jer je duša bila puna imana.

Jednog dana neočekivano dobih prvi poziv na iftar. Mislim da mi je srce skoro iskočilo od radosti i uzbuđenja. Moja komšinica Remzija pozvala me na iftar. U prvi mah pomislila sam kako je hrabra, jer svi su izbjegavali da imaju bilo kakve veze sa mnom u vezi sa vjerom kako ne bi došli u sukob sa mojim ocem. Ne znam kako sam dočekala prediftarsko vrijeme, čini mi se da je taj dan najduže trajao. Pola sata pred iftar počeh se spremati. Obukoh dugu crnu suknju, jedinu koju sam imala, i rolku. Nezgodno mi je bilo što na iftar idem bez mahrame, ali nisam smjela izaći iz kuće pokrivena. I krenuh. Stigoh pred Remzijin mutvak.Remzija je u naš grad došla kao muhadžir poslije pada Srebrenice, i udala se za mog komšiju Admira, mještanina. Živjeli su skromno, imali malu bebu..., povuci-potegni u dunjalučkom smislu, bez posla... Ipak, ova hrabra žena pozvala me na iftar svjesna nagrade koju ima onaj ko nahrani postača. Srdačna dobrodošlica pred vratima i ulazim u sobicu, stol već postavljen... Malo sjedosmo i ubrzo ezan zauči. Remzija iznese supu i burek, govoreći kako nije ništa puno spremila. Allahu dragi, gledam onaj burek zarudio, miriše kao nikad u životu. Ne sjećam se kad sam meso zadnji put okusila. Reče ona otkud joj meso, ali ne zapamtih. Krupno sjeckana govedina, jufka razabrana. Mogla sam pojesti sve iz tepsije. Prvi put iftarim opušteno, bez straha hoće li nastati galama u kući. Svaka pora mog bića upija tu prelijepu atmosferu. Ali ubrzo ustajem, treba stići i na teraviju.

Prošao je taj iftar, Remzija otišla daleko, nema više mutvaka, nema tog bureka, otišla sam i ja..., ali ostalo je jedno lijepo sjećanje, ostalo je Remzijino dobro djelo, i nisam ga samo ja sačuvala u sjećanju, ostalo je zapisano kod našeg Gospodara i molim Ga da Remziji podari nagradu kakvu samo On daje Svojim robovima koji poste i hrane druge postače, i to onda kada ni sami nemaju dunjalučko izobilje.

Dvadeset dvije godine nosim sjećanje na taj iftar i još uvijek osjećam ukus Remzijinog iftarskog bureka.

Pred nama je ramazan. Iskoristimo priliku i ostavimo i mi zapisana ovakva djela kod svoga Gospodara. Ako nismo u mogućnosti pozvati postače na iftar, možemo kupiti namirnica i odnijeti, djetetu koje posti dati čokoladu, sok, odnijeti komšijama kolača... Bezbroj mogućnosti... Iskoristimo priliku.

“Ko postačima priredi iftar, imat će nagradu kao i postači, s tim da postačima nimalo neće biti umanjena njihova nagrada.” (sahih)

Sumeja Đurić