Kiša snažno pada. Jaki zvuk grmljavine probudi me iz sna. Subhanallah, nježne ruke mog muža privukoše me bliže. Srce lupa u mojim ušima, a prva pomisao je naš sin – da li ga je grmljavina probudila iz sna?
Stojim iznad njega, on mirno spava – sretno nesvjestan nevremena ili možda djelimično svjestan, ali ipak nije uznemiren. Smještam se natrag u krevet, ali namaz me priziva.
Kako je divna i mirna noć. Miris kiše je magičan, tmina noćnog neba oživljava jasnim bljeskovima svjetla – subhanallah, kako divan prizor!
Stojim u namazu, noćni namaz (kijamu-lejl), i otvaram svoje srce Onome ko ga posjeduje. Moje se suze slijevaju u neprekidnom toku, kao da pokušavaju pratiti kišu. Razmišljam o onome što znam, o ovom vremenu – zadnji dio noći, kada se Allah, subhanehu ve teala, spušta na zemaljsko nebo i govori: “Ko Me doziva, pa da mu se odazovem? Ko traži od Mene pa da mu udovoljim? Ko moli za oprost, pa da mu oprostim?” (Buhari i Muslim)
Osjećam Allahovu blizinu, znam da On čuje moje dove.
Kajem se zbog mnogih, mnogih noći koje sam čvrsto spavala i propustila ovo posebno vrijeme. Ipak, uvijek se nadam Njegovoj milosti.
Noć je tako tiha. Mogu čuti nježne udisaje svoje bebe, svog usnulog sina i povremeno hrkanje svog muža. Šapućem dove zahvalnosti Allahu, na njima. Moj muž, moj zaštitnik i moj najbolji prijatelj, i moj sin – ispunjenje svakog mog sna. Hvala Allahu.
Moje je srce sretno. Ovo je moje vrijeme sa Stvoriteljem. Moj um je bistar, moje su misli fokusirane i pokušavam da moje dove budu sažete i jasne, koliko god mogu.
Otkako se rodio moj sin, prije skoro dvije godine, osjećam da je većina mog vremena prošla u podizanju, odgajanju i podučavanju njega te održavanju mog domaćinstva. Iako je to, samo po sebi, čin ibadeta, kajem se što nisam više klanjala i što to nije bilo onako kako bih željela da bude. Ali, ja znam da Allah, subhanehu ve teala, poznaje moje srce, i znam da je Njegovo obećanje, uvijek, uvijek istinito – On ne opterećuje osobu preko njenih mogućnosti. Ja znam da me On čuje i da On shvata moje molbe.
Moje su ruke podignute u dovi, moje Gasrce preklinje, a moje usne mole za Njegovu milost i blagoslove. Ja sam smirena.
“‘Mir vama!’ – bit će riječi Gospodara Milostivog.” (Ja-sin, 58)
Allahu ekber!
Završavam svoj namaz i osjećam kao da me zapljusnuo novi val energije. Kiša i dalje pada, ali sada blaže, čisteći prašinu i prljavštinu sa zemlje, svaka kap kao osvježavajuće piće njenim suhim usnama.
Ovo je Allahova milost – koja njeguje naše duše, hrani nas i održava. Slavljen neka je naš Uzvišeni Gospodar!
Svjetlo na mom noćnom stoliću zatreperi, a zatim uranjam u potpuni mrak. Baterija se ispraznila. Kako simbolično, pomislim. Moj život, poput ovog svjetla, može nestati u trenu, bez ikakvog upozorenja ili obavještenja. Ponovo podižem ruke i dovim: “Moj Gospodaru, nemoj me usmrtiti osim u imanu i nemoj me vratiti Sebi osim na način kojim ćeš Ti biti zadovoljan.”
Nasmiješim se i zahvalna sam na ovom prelijepom poklonu noćnog namaza.
“Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!” (Ibrahim, 40)
Izvor: sistersmagazine.com
Prijevod i prilagodba: Redakcija Muslimanka.org