četvrtak, 28 Mart 2024

divno78











Radosti i žalosti. Sreće i nesreće. Usponi i padovi. Suze radosnice i suze žalosnice... Blagodati i iskušenja. Život i smrt...  Životni dualizam – vaga koja život drži u ravnoteži: jedan tas drži nas da ne padnemo u očaj zbog žalosti, a drugi tas nas čuva od pogubne oholosti i osionosti koju izaziva prekomjerno uživanje blagodati. Život je omeđen oštrim ivicama koje nas sprečavaju od strovaljivanja u ambis krajnosti: radost nas podsjeća na žalost, teškoća na olakšanje... Kroz patnju spoznajemo blagodat radosti, a radost nas podsjeća na neminovnost tuge. Cijeli životni program odvija se u okviru Allahove odredbe: “I zaista poslije teškoće dolazi olakšanje...”, ali i obrnuto, ovim nam se indirektno kazuje da će poslije blagodati i sreće neminovno doći iskušenja.

Muslimani žive i vladaju se po Allahovom savršenom vjerozakonu u kojem je vjernička ljubav, samilost i solidarnost jedan od najvažnijih principa u okviru međuljudskih odnosa: “Vjernici su samilosni jedni prema drugima” (Kur’an). Na važnost izgradnje međusobne ljubavi Uzvišeni Allah ukazao je i u hadisi-kudsijju u kojem je rekao da će u Svoj hlad na Sudnjem danu uvesti i dvojicu muslimana koji se budu voljeli u Njegovo ime, sastajali i rastajali u okviru tog uzvišenog principa. Postoje mnogobrojni načini izgradnje ove ljubavi, a svakako jedan od njih jeste i učestvovanje u radosnim i tužnim događajima u životu svakog člana muslimanske zajednice, čime se učvršćuje međuvjernička ljubav i podiže na više od Allaha nagrađene stepene. 

U svojim hadisima Poslanik je uspostavio opća pravila i norme ponašanje prilikom raznih događaja u životima muslimana, kako tužnih tako i radosnih. Uputio nas je i poučio raznim dovama koje izgovaramo u posebnim prilikama: dova kojom se čestita dobitak novorođenčeta, dova kojom izražavamo saučešće povodom smrti, dova kojom čestitamo sklapanje braka, dova... Čitav vjernikov život prožet je dovama koje ga tako zorno podsjećaju na Allahovu odredbu, dovama kojima čisti svoje srce od posvećenosti ovozemnom, od zavisti, zlobe, ljubomore... Kada vjernik uputi dovu i čestitku svome bratu u vjeri, to uzrokuje zbližavanje njihovih srca i otklanja pogubnu zavist, neopravdanu ljubomoru.

U jednom hadisu, u kojem se kazuje o pokajanju Ka’ba b. Malika, ukazuje se na važnost čestitanja muslimanu na uspjehu, a samim tim i na čestitanje u svim radosnim trenucima:

“Nakon sabah-namaza, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je ljude da je Allah primio naše pokajanje, pa su oni požurili da nam prenesu radosnu vijest. Mnogi su se zaputili mojoj dvojici drugova, a meni je krenuo jedan konjanik, ali se neki čovjek iz plemena Eslem popeo na brdo i njegov glas je bio brži od konjanika. Nakon što mi je došao ovaj čovjek sa radosnom viješću, čiji sam glas čuo, skinuo sam svoja dva odijela i ogrnuo ga njima zbog radosne vijesti. Tako mi Allaha, nisam imao osim ta dva, pa sam posudio druga dva i otišao da potražim Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. 

Susretale su me grupe i grupe ljudi i čestitali mi na Allahovom pomilovanju, govoreći: ‘Neka ti je prijatno Allahovo pomilovanje!’, dok nisam ušao u mesdžid. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio je u mesdžidu, a ljudi oko njega. Talha b. Ubejdullah ustao je i pritrčao mi, rukovao se sa mnom i čestitao mi. Tako mi Allaha, niko drugi od muhadžira nije mi prišao.’” Ka’b to nikada nije zaboravio Talhi.

Razmislimo o ovom hadisu i zapitajmo se koliko mi učestvujemo u sreći svoje braće i sestara po vjeri. Da li im u trenucima uspjeha, sreće, radosti uputimo čestitku ili jednostavno ignoriramo njihovu radost, stavljajući im do znanja ili da ta radost nije opravdana ili da naša zlobna srca ne mogu podnijeti nečiji uspjeh. Tek kada svoja srca očistimo od ljubomore i zavisti, osjetit ćemo istinsku životnu radost, naše životne ambicije kretat će se uzlaznom putanjom sve dok ne dosegnu vrhunac – nagradu Svevišnjeg. Kad nekome čestitamo na uspjehu, radosti, uzdižemo se iz provalije zavisti i otklanjamo sa srca koprenu ljubomore...

Kad sarađujemo s nekim na nekom projektu, i kad uvidimo koliko nam je ta osoba pomogla, ne zaboravimo zahvaliti joj se i lično i javno. Zašto? Zato što time nećemo degradirati sebe, nego ćemo iz svoga srca izbaciti oholo “ja” koje tako često nadvlada iskrenu zahvalnost drugima na pomoći. S druge strane, time promoviramo stručnost osobe koja nam je pomogla, učestvovala s nama u projektu i time jačamo svoju zajednicu.

Sumeja Đ.